Svaka priča alpiniste koji je bio na Himalajima je dramatična. On se borio za život, ali se borio i za uspjeh. Sa pozicije prosječnog, urbanog čovjeka, možda je to glupo, jer zašto se alpinisti uopšte penju na tako daleke, opasne, besputne vrhove, rizikujući svoj život. Odgovor je jednostavan – zato što posle takvih izazova ostaje najveće bogatstvo, prekrasna, jedinstvena priča. Od takvih priča i bezbrojnih pitanja sazdan je život splitskog alpiniste, pisca, fotografa, filmskog snimatelja i urednika Stipa Božića. On je čovjek koji je na skijama stigao na Sjeverni pol, ali i vjerovatno jedini na svijetu koji je uspio dva puta da preživi noć na visini iznad 8.000 metara.
Njegova najneobičnija svjedočenja i iskustvo skoro sa granice realnosti uobličio je u čuvenoj knjizi ,,K2 trijumf i tragedija”. Zaljubljenici u putopise neće je ispuštati iz ruku, vjerovatno će joj se vraćati, jer to nije štivo koje se jednom čita. Ipak, susret sa Božićem i njegovo živo svjedočenje o licu i naličju alpinizma, o adrenalinu koji planinare vodi u najteže ekspedicije, za „obične smrtnike”, jedinstven je doživljaj. I baš tako je bilo nedavno u Podgorici gdje je pred velikim auditorijumom u Kulturno-informativnom centru, svoje priče Božić pričao, a Podgoričani ga bez daha slušali i učili... Kaže, nije važno samo do vrha stići, već nešto odozgo i donijeti, a odande se ništa ne možete donijeti – ništa osim priče. Zato Božić piše, fotografiše i svoje ogromno iskustvo i impresije poklanja svima onima koji nijesu dovoljno snažni, ni odvažni da osvajaju najviše planinske masive.
– Kada sam se peo na Karakorum ili Himalaje, činilo mi se da je cijeli naš svijet sazdan samo od planina. Kud god se okrenem, čini mi se da u tom momentu ništa ne postoji osim planina. Mislio sam da prisustvujem rađanju zemlje – opisuje Božić jedinstven doživljaj. Kada vas preplave ovakve misli, onda ožive sjećanja, izrone legende, priče i davna ushićenja. Divno je čitati ova svjedočenja o netaknutoj, surovoj i velelepnoj prirodi, još ljepše je uživo slušati priče, jer Božić umije da podijeli sve ono što je doživio tokom brojnih godina planinarenja.
– Alpinizam nema gledaoce. Planina je nepodobna pozornica. To je arena – kaže alpinista. Da bi dosegao najviše vrhove, najprije je pohodio planine Hrvatske, Bosne i Crne Gore. I to mu je mnogo značilo. Tu se kalio, učio kako u planini prenoćiti...
– Bezbroj puta su me pitali kako je na krovu svijeta. Stajati na mjestu koje je najisturenije zaista je fascinantno. Religijski gledano to je vrhunac vrhunaca, kao nekada drevni Olimp ili stanište hinduskih bogova. Ipak, na vrhu svijeta nema vremena za slavlje. U bilo kojem drugom sportu, na kraju utakmice ili na cilju, pobjednik se raduje, a u alpinizmu, na vrhuncu slave vi ste zapravo na početku. Tek počinje drugo poluvreme, a ono je teže nego prvo – svjedoči svjetski proslavljen alpinista.
Zapravo, u drugom dijelu dana vremenske prilike su nestabilnije, po pravilu ulazite u oluju, a onda počinje bitka sa tajmingom. Umorni ste, a i teže je spuštati se, jer nam je takva anatomija. Slabije smo građeni za spuštanje, nego za uspinjanje – pojasnio je Božić. Zato, alpinista se ne smije izmjeriti samo do vrha, već i prije početka mora misliti na povratak.
– Ključ uspjeha je u činjenici da alpinista uvijek mora misliti kako će sići. Onaj koji se izmjeri samo do vrha, s vrha se neće vratiti – kaže sjetno Božić. Jer, izgubio je mnoge drugove u opasnim ekspedicijama na najviše vrhove. Zato se najčešće nije mogao radovati trijumfu. Takve tragedije su ga navodile na razmišlja da se nikada više ne vrati ni na jednu planinu.
– Računice su da 50 odsto alpinista neće preživjeti, da će zauvijek ostati u planinama. Recimo, kada sam sišao sa Mont Everesta, 1979. godine, nakon smrti druga i saputnika, mislio sam da se više nikada neću vratiti na ovu planinu. Onda, deset godina kasnije, ponovo sam bio na krovu svijeta. Vrijeme čini svoje, a ja sam nastavio da idem na ekspedicije, prisjetio se Stipe.
Pohodeći čuveni vrh K2 pokušao je da spasi prijatelja, tada je rizikovao svoj i živote trojice kolega.
– Konflikt razuma i etike... U tim trenucima sve ključa u vama, a to je najgore. Jedan ili četiri života? Taj trenutak zauvijek pamtim. Znali smo da su male šanse da preživi, ali odlučili smo da pokušamo da ga spasimo...– ponovo je sjena tuge preletjela Božićevim licem.
Strast za osvajanjem vrhova alpiniste vodi kroz brojne izazove, do predjela koje samo odabrani uživo vide. Ipak, opasnost ne vreba neustrašive avanturiste samo na krovu svijeta. Jedna od najizazovnijih ekspedicije bila je u Pakistanu.
– To je najopasnija država za život na svijetu. Tamo stanuje Al Kaida. Zapravo, proći kroz njihove doline možda je bilo opasnije po život, nego se popeti na sami vrh – kaže Stipe, držeći u ruci fotografiju alpinista sa čovjekom koji je, nekoliko godina kasnije, ubio 11 planinara.
A.ĆUKOVIĆ
Briga o drugovima
– Mnogo roditelja, rodbine i članova porodice poginulih alpinista prihvati gorku činjenicu da njihovi najdraži koji su na planini preminuli, tamo i ostanu. Tijela poginulih na velikim visinama se smrznu, skoro da je nemoguće tijelo spustiti a da pri tome još neko ne strada. Ipak, mi smo našeg Nenada Ćulića, koji je poginuo 1974. godine na Kavkazu, našli 40 godina kasnije. I donijeli smo ga kući... – ispričao je Božić.
Snovi na 8.000 metara
– Bilo je snova na 8.000 metara, ali čovjek treba da je oprezan, da zna odvojiti snove od jave. Nije loše koji put i sanjati tamo, ali ne i da vas snovi preuzmu – svjedoči splitski alpinista Stipe Božić koji se popeo na tri najviša vrha svijeta.